Sinj, 7.5.1880. – Obrovac, 3.4.1944.
župnik u Starigradu – Paklenici, 64 godina
Žrtva četničkog divljanja
Rodio se 7. svibnja 1880. u Gospinu Sinju, od oca Dragutina i majke Kate. U rodnom je gradu završio pučku školu i Franjevačku klasičnu gimnaziju. Na Visovcu je bio u novicijatu i 6. rujna 1897. obukao redovničko odijelo uzevši redovničko ime Zvonimir.
Nakon dovršene jednogodišnje kušnje položio je privremene zavjete 25. rujna 1898. te dobio novo redovničko ime fra Bartul. U Šibeniku je studirao filozofiju i teologiju. Zaređen je za svećenika 30. rujna 1902. Njegovi su vršnjaci kolege: fra Blaž Anić, fra Božidar Bušelić, fra Bonifacije Glibotić i drugi.
Uprava Provincije šalje mladoga fra Bartula u samostan u Karin, istočno od Zadra, da s još dvojicom svećenika pripravlja franjevačke novake za redovničko zvanje. Od 1909. Župnik je u Zlopolju, a od 16. travnja 1912. upravitelj je župe Kruševa u novigradskom dekanatu.
Posljednjih dvadeset godina svoga pastoralnog rada proveo je kao biskupijski svećenik: 1923. godine prihvatio je službu župnika podvelebitske župe Starigrad-Paklenica. U njoj je radio sve do svoje tragične, mučeničke smrti 1944. godine.
Četnici su tada napadali s obje strane Velebita, boreći se za “veliku Srbiju” na crti Karlobag – Karlovac -Virovitica, tako da je višestoljetni hrvatski grad Starigrad-Paklenica bio pod njihovim udarima.
Tako su župnika don Antu četnici 1. travnja 1944. uhitili u župnom dome u Starigradu, stavili mu na leđa veliki teret streljiva i uputili se s njim prema Obrovcu. Putem su ga okrutno zlostavljali i poslije dva dana na nekoj livadi zvjerski ustrijelili. Mučki umoreno tijelo starigradskog župnika don Ante Adžije ostalo je petnaest godina ondje nedolično pokopano, sve do mjeseca studenoga 1959., kada je preneseno na mjesno groblje u Starigradu.
Naime, don Ante je bio svećenik koji se zbog svojih vjernika i njihova opstanka pokušavao prilagoditi teškim prilikama, a narod ga je zbog toga cijenio i volio. Partizani su to iskoristili i proglasili ga svojim suradnikom te mu podigli spomen-ploču lažnog sadržaja. Uz osnovne podatke o pokojniku, na toj su ploči partizani napisali da je don Ante bio žrtva okupatora i njegovih sluga i da su ga upravo oni i strijeljali 3. travnja 1944. negdje između Obrovca i Kruševa, što nije točno. Msgr. don Rozario Šutrin u svojoj knjizi Dvanaestorica naše umorene braće (1995.) donosi iskaz don Tomislava Baričevića, višegodišnjeg župnika Starigrada-Paklenice, koji je na temelju svjedočenja tamošnjih župljana o životu i radu njihova dugogodišnjeg župnika-mučenika, don Ante Adžije, 1993. posvjedočio:
Don Ante Adžija je bio narodni čovjek i svećenik. Kao župnik je bio za zaštitu naroda i života svojih ljudi. Oni koji su nosili kokarde, tj. četnici, a kasnije su ih zamijenili zvijezdama petokrakama kao i postali partizani, iskoristili su don Antu do maksimuma. Kad im više nije trebao, isti su ga izveli iz župne kuće i okrutno ubili. Poslije toga su zapalili župnu kuću i ona je bila ruševina sve do 1970. godine.
“A što je bilo s don Antom Adžijom? Toga oronulog starca zaklaše četnici. I dok su ga boli noževima, kako kažu svjedoci, gurali su se i izmjenjivali, kao što se guraju i izmjenjuju žedni volovi na plitkoj kamenici vode!
Hrvatski narod (1944.)
Da ironija bude veća, baš ti ljudi koji su ga ubili kao četnici, poslije su ga, kao partizani, svečano pokopali i na spomen-ploču napisali: Don Anti Adžiji, aktivnomu suradniku narodno-oslobodilačke borbe, žrtvi okupatora i njegovih slugu.”
Staleško društvo katoličkih svećenika N.R. Hrvatske, podobor u Zadru, podiglo je 27. studenoga 1959. godine “svom članu” don Anti na grobu u Starigradu spomen-ploču lažna sadržaja. Uz osobne podatke o pokojniku na ploču urezaše grubu neistinu, da je don Ante bio žrtva okupatora i njegovih slugu i od njih strijeljan 3. travnja 1944. između Obrovca i Kruševa.
Don Tomislav Baričević, višegodišnji župnik Starigrada-Paklenice, a sada župnik u Sukošanu, na temelju svjedočenja župljana o životu radu njihova dugogodišnjeg župnika mučenika, dao je sljedeću izjavu:
“Don Ante Adžija bio je narodni čovjek i svećenik. Kao župnik bio je za zaštitu naroda s života svojih ljudi. Oni koji su nosili kokarde službeni četnici – koje kasnije zamijeniše sa zvijezdama petokrakama, službeni partizani, don Antu Adžiju su iskoristili do maksimuma. I kada im više nije trebao, isti su ga izveli iz župne kuće kao pseto ubili. Poslije toga su zapalili župnu kuću i ona je bila ruševina sve do 1970. godine. Napravivši zlodjelo s čovjekom, i mrtvoga su iskoristili pribrajajući ga u članove i pristaše NOP-a to s njime mrtvim mahali da bi pridobili narod, koji nikada nije bio njihov. Zbog toga su mu komunisti priredili svečani ispraćaj u prijenosu posmrtnih ostataka iz Obrovca u Starigrad-Paklenicu. To je istina o don Anti, a i poruka njegovim nasljednicima. U Sukošanu,9. listopada 1993.“
Svojim zauzetim svećeničkim djelovanje i svjedočenjem sve do mučeničke smrti, župnik don Ante ostavio je trajan spomen u srcima naših podvelebitskih vjernika.