Ljubuški, 17.10.1894. – Zagreb, svibanj 1945.
župnik Visočana, vojni kapelan 51 godina
Vama je dano kao milost ne samo da vjerujete u Njega nego i da trpite za Nj
(Fil 1, 29)
Premda rođeni Hercegovac, lako se prilagodio podneblju naših primorskih krajeva i mentalitetu njegovih ljudi, posebno Ravnih Kotara. Još od mladih dana zavolio je taj snažni čovjek naše ljude i krajeve, pa je čitav svoj ne dugi svećenički život posvetio njihovu duhovnom rastu i usmjerenju prema nadsvijetu i vječnosti.
Rođen je u Lisicama (Humac, kotar Ljubuški) 17. listopada 1894. godine. Srednjoškolsku i teološku je naobrazbu stekao u Zadru.
Dr. Vinko Pulišić, nadbiskup zadarski i metropolit Dalmacije, podijelio mu je niže i vise svećeničke redove: tonzuru 24. veljače, a niže redove 9. ožujka 1919., red subđakonata 1. lipnja, a đakonat 14. lipnja 1919. u kapeli Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Zadru. Prezbiterat je primio u kapeli Sv. Dimitrija 22. lipnja 1919. Nakon svećeničkog ređenja vršio je svoju prvu službu u Slivnici, župi novigradskog dekanata. Tri je godine bio župnikom u Sukošanu (1925. – 1927.), a poslije toga preuzima dužnost upravitelja župe Ervenika Gornjeg (1927. – 1929.). Pošto se kao župnik kratko zadržao na zelenom otoku Sestrunju, ubrzo se vratio na kopno, u Murvicu. Njome će upravljati i posluživati susjedno Briševo pet godina – od 1930. do 1935. Iz Murvice je premješten u župu Visočane, koja će biti posljednja postaja njegova dušobrižničkog rada. U njoj je radio za duše svoga voljenog hrvatskog naroda sve do ljeta 1943. Dakle, punih osam godina, od kojih mu najteže bijahu one tri ratne. To su bile teške godine za kotarskog župnika don Antu. Hrvatska je bila okupirana talijansko-fašističkim uljezom, koji je nametao svoj, nama strani, jezik i svjetonazor. Partizanski aktivisti stalno sumnjiče, kleveću, mute i podmeću. Don Anti već ranije dojadiše sukobi s primitivnim, surovim, nasrtljivim, okrutnim jugo-žandarima, pa pobježe u Zagreb, kako bi sačuvao goli život, u Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Prema svjedočenju njegova svećeničkog kolege, pokojnoga prof. don Stipe Matkova, don Ante nije htio bježati iz Zagreba pred naletom partizanske vojske u svibnju 1945. god. Uvjeravao je prijatelje, koji su se odlučili na povlačenje prema Zapadu, da nikome nije ništa skrivio. Otad mu se gubi svaki trag. Kao katolički svećenik i rodoljub sigurno je uhićen i pogubljen nepoznata dana ljeta 1945.
Msgr. don Rozario Šutrin u svojoj knjizi Dvanaestorica naše umorene braće (1995.) o don Anti Čotiću piše:
Premda rođeni Hercegovac, ponikao u kršnoj Hercegovini, lako se prilagodio, aklimatizirao podneblju naših primorskih krajeva i mentalitetu njegovih ljudi, posebno Ravnih kotara.
Don Rozario Šutrin opisuje i tadašnje povijesno-političke prilike u Ravnim kotarima: Teške su to bile godine za kotarskoga župnika don Antu. Zemlja pokorena, okupirana talijanskim fašističkim uljezom koji nameće svoj strani jezik i svjetonazor. Partizanski aktivisti stalno nešto podmeću, sumnjiče, zanovijetaju, mute i kleveću. Već mu otprije dojadiše sukobi i natezanja s primitivnim i surovim, nasrtljivim i okrutnim jugoslavenskim žandarima. I da očuva golu glavu, odluči se na bijeg u Zagreb, u svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku. Prema svjedočenju njegovih kolega, don Ante nije htio bježati iz Zagreba pred naletom partizana u svibnju 1945., izjavljujući da on nikome nije zla učinio i da se ne osjeća krivim! I tako je dočekao partizane.
Vjerojatno je u Zagrebu, u ljeto 1945., uhvaćen i pogubljen kao istaknuti hrvatski domoljub. Došli smo i do pisma koje je sam don Ante Čotić, u ožujku 1944., pisao zapovjedniku četničkog bataljuna Smokoviću. Donosimo dio toga pisma:
“Prenesen nenadano iz moga nemirnog svećeničkog života u bučni vojnički život, nijesam mogao, a da ne osjetim razliku i živu želju da se opet povratim mome mirnom pozivu. Ali prilike su tražile žrtvu koju sam ja primio, primajući se zapovjedništva odreda, koji je upućen među partizanske pljačkaše… Osobito sam nastojao riječju i djelom da među katoličkim i pravoslavnim pučanstvom vlada povjerenje i sloga, a to ću i ubuduće nastojati, iako neću moći nastupiti s onim autoritetom kao prije, jer pošto je prilično uspješna akcija čišćenja, moja je vruća želja bila da se povučem na mirniji način života, a to mi je i uspjelo. Od 8. ožujka o.g. ja u posadi u Poličniku nemam nikakvu vojničku vlast. Zadaća je moja čisto svećenička, kao što i sliči od vremena do vremena držati vojsci moralne pouke. Smatrao sam shodnim da ovo dadem do znanja gosp. Komandantu, kojeg vrlo poštujem.”
Čotić, don Ante, v. r.
Don Ante je bio vjeran i pobožan Kristov svećenik, revni klanjatelj Isusu u Presvetom Oltarskom sakramentu. Kao bogoslov, promicatelj apstinenata, bio je veliki prijatelj naših običnih ljudi, a kasnije svojih kotarskih župljana. Njih je volio i vodio teškim i neravnim putovima ove suzne doline, prepune zasjeda i napasti. Odgajao je svoje župljane ne samo vjerski, nego i nacionalno, da bi bili vjerni Bogu i rodu, da bi vršili najveću zapovijed ljubavi prema Bogu i svomu bližnjemu. Učio ih je, da služeći braći najbolje služimo Bogu i njegovu Sinu Isusu, koji se izjednačio s najpotrebnijima, siromasima, bolesnima:
” …što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!”
(Mt.,25,40)