Zadar, 8.9.1899. – Šibenik, 1945.
ravnatelj gimnazije u Kninu, 46 godina
Božji čovjek koji je mladež oduševljavao za vjeronauk
Rodio se 8. rujna 1899. u Zadru u župi Sv.Šime, kao prvo dijete Križana i Ane, rod. Veršić. U rodnom je gradu završio pučku školu i gimnaziju, a bogoslovske nauke u zadarskom Bogoslovskom sjemeništu. Metropolit i nadbiskup zadarski dr. Vinko Pulišić podijelio mu je tonzuru i niže redove (24. veljače i 9. ožujka 1919.) u zadarskoj stolnici Sv. Stošije. Svećenički je red primio 29. lipnja 1922. najvjerojatnije u Šibeniku.
Kao mlad svećenik vršio je svećeničku službu u Dobropoljani na otoku Pašmanu, a zatim je služio u Ravnim Kotarima i Bukovici. Najprije je bio Župnik u Erveniku Gornjem, a od 1927. u Poličniku. Odatle je ekskurirao Suhovare, a od ljeta 1930. posluživao je Briševo i Visočane. Od 1932. opet je na otoku Pašmanu. Iz Neviđana poslužuje Dobropoljanu. Od ljeta 1934. upravlja župom Vodice, a 1935. imenovan je stalnim vjeroučiteljem državne Realne gimnazije u Šibeniku na mjesto dr. A. Krešimira Zorica. Na toj je dužnosti ostao do 1941. godine.
Osobito svijetao trag ostavio je don Ante kao vjeroučitelj šibenske Gimnazije od 1935. do 1941. Očinski se zauzimao za svoje učenike nastojeći im pomoći i u školi i izvan nje, te im olakšati put do uspjeha. Prije završnog ispita zrelosti okupio bi sve razrede maturanata u katedrali na Gozbu Jaganjca Božjega, potom u hotel “Krka” na doručak. Svoj programatski govor s posljednje đačke Mise običavao je tiskati i pokloniti svim maturantima kao uspomenu i životnu poruku.
U Šibeniku povremeno vrši službu župnoga pomoćnika i koralnog vikara u katedralnoj župi Sv. Jakova i u župi Dolac. Kroz više je godina bio upravitelj “nove crkve” Sv. Ivana. Bio je i duhovnik Društva katoličkih muževa u gradu. Svake treće nedjelje u mjesecu držao je članovima predavanja o raznim vjerskim temama i kulturnim pitanjima. Don Ante Letinić zauzeto je djelovao na mnogim područjima pastoralnoga i kulturnog života.
U prigodi blagoslova nove zgrade Realne gimnazije 3. svibnja 1937. održao je zapaženi prigodni govor pred učenicima, profesorima i predstavnicima državnih vlasti. U novoj crkvi vodio je trodnevnu duhovnu obnovu za šibensku mladež od 11. – 13. travnja 1938.
Don Ante Letinić sudjelovao je neumorno u duhovnim događanjima, a osobito se posvetio radu s mladeži. Na proslavi Tjedna protiv psovke 1939. održao je prigodnu propovijed u crkvi Sv. Dominika, gdje je predvodio i duhovne vježbe za mladež. Dok je bio vjeroučitelj šibenske gimnazije. očinski se zauzimao za svoje vjeroučenike, nastojao im je pomoći i u školi i u obitelji. Msgr. don Rozario Šutrin u svojoj knjizi Dvanaestorica naše umorene braće (1995.) donosi sjećanje poznatog svećenika i publicista don Žarka Brzića.
Evo što on kaže o don Anti Letiniću:
“Nosim lijepe i drage uspomene na tog Božjeg čovjeka, jer me mnogo zadužio. Vjeronauk nisam doživljavao kao običan školski predmet koji se često uči samo radi ocjene, nego kao predmet koji nas priprema za život. Don Antina predavanja bila su veoma zanimljiva, živa i praktična. Da bi uspostavio prisniji kontakt sa svojim učenicima, sišao bi s katedre i stojeći pred klupama tumačio određenu katehezu stalno nas promatrajući… Izlaganja su mu bila slikovita, često popraćena primjerima iz vlastitoga pastoralnog iskustva želio je da nam vjerske istine ne budu apstraktne i daleke, nego bliske i životne. Posebno je povjerenje imao u nas sjemeništarce, želeći da u znanju i vladanju budemo primjer drugim kolegama bio je veoma tolerantan prema ateistički i komunistički orijentiranim učenicima u razredu. Kad ne bi nedjeljom došli na Misu, nije im davao neopravdane satove, kako su to naređivali školski propisi, nego im je svojom dobrotom želio privući Bogu i Crkvi.”
Za blagdan Krista Kralja 1940. prirediše društva Katoličke akcije prigodnu akademiju, a don Ante je pred prepunom dvoranom govorio o ulozi mladih, udruženih u društvima Katoličke akcije.
Poslije talijanske okupacije južne hrvatske, u travnju 1941., don Ante je došao u hrvatski kraljevski grad Knin, gdje je prihvatio posao ravnatelja tamošnje gimnazije. Tijekom Drugoga svjetskog rata i Nezavisne Države Hrvatske bio je u Kninu i jednako se trudio oko hrvatskih i srpskih učenika. Svima je bio otac, odgajatelj i ravnatelj. Snagom Rapallskog ugovora od 12. rujna 1920. Zadar je dodijeljen Italiji. Tako je Zadarska nadbiskupija ostala bez svoga prirodnoga duhovnog središta. Dio Zadarske nadbiskupije, koji je ostao u novoj tvorevini Jugoslaviji, odnosno SHS, dodijeljen je Biskupiji šibenskoj kao apostolska administratura zadarska. Na takav je način Šibenik ostao za zadarske župnike veoma udaljen, osobito za naše otočke župe. To je stvaralo velike teškoće u redovitom pastoralnom radu. Zato se osjetila potreba obnove drevne Ninske biskupije jer je Nin u neposrednoj blizini Zadra. U tom planiranju uložili su mnogo napora naši ugledni svećenici (Garković, Nikpalj, Didović, Felicinović, Jagić, Rasol, Luša…), a u njihovu je društvu bio i profesor don Ante Letinić. Pri završetku Drugoga svjetskog rata Zadar je vraćen u zagrljaj domovine Hrvatske, pa su planovi oko osnutka ninske biskupije postali nepotrebni.
Glasilo Fra Rafo Kalinić (1994.) piše:
“Početkom 1945. godine u večernjim satima pričao je don Ante župniku fra Leonardo Buljanu i pomoćniku fra Celestinu Belamariću u župi Šibenik Varoš kako je napustio Knin poslije dolaska partizana.U Šibeniku se slobodno kretao, no ne zadugo. Postao je neraspoložen i nervozan, vjerojatno je nešto saznao. Bio je svjestan da je direktorsku službu u Kninu vršio savjesno, bez obzira je li netko bio Hrvat ili Srbin, Fra Leonardo Buljan ga je smirivao i pitao čega se onda boji, a on je odgovorio:
„Zar ne vidite kako se ovdje na krupno melje, kako mnoge ubijaju bez suda. Odvode uvečer, pa se poslije više ništa za njih ne čuje?!“
Otišao je vrlo uznemiren, a sutradan se saznalo da su ga partizani odveli od kuće. Za nekoliko dana čulo se da je don Ante Letinić, kao i mnogi drugi Hrvati iz Šibenika, vezan žicom, ukrcan u teretna kola i odveden u Ervenik, gdje je zajedno s ostalima bačen u jamu. Tako je ovaj uzoran i plodan svećenik svoj život vjeroučitelja i odgajatelja mladeži završio u jednoj jami koju još nitko nije otkopao ni ispitao. To je samo jedna od 700 jama i mjesta pogubljenja po kojima je harao srbokomunizam i jugo-velikosrpski terorizam, s ciljem da se promijeni karta Balkana, tako da se stari i sveti, Božji hrvatski narod izbriše s lica zemlje!”
Godine 1945., 1946. i 1947. bile su godine zatiranja svega što je bilo katoličko i hrvatsko, da bi poslije 1950. kada više nisu mogli ubijati, komunisti raseljavali svakog koga su mogli. Samo su Australiju naselili s četvrt milijuna Hrvata, uglavnom iz Bosne i Hercegovine. Kakva bi danas bila demografska slika Hrvatske da nije bilo Bleiburga i Križnog puta, da nije bilo 700 jama, stratišta i mjesta pogubljenja i da nije bilo egzodusa Hrvata 50-ih, 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća!?
Svoj uzoran i vrlo plodan svećenički život završio je kateheta don Ante ne dovršivši ni 50. godinu života. Završio je kao pravi kršćanski mučenik, kao žrtva svoga svećeničkog zvanja i hrvatskoga rodoljublja. Zvjerski je umoren zbog svoje djelotvorne ljubavi prema Bogu i rodu. Don Ante je žrtva srbokomunističke mržnje prema svemu što je katoličko i hrvatsko, sveto i Božje. Svima koji su ga poznavali, ostao je u najljepšoj uspomeni kao revan župnik i kao ugledan vjeroučitelj u šibenskoj i kninskoj gimnaziji.
Svojim životom i radom zaslužio je da ga se Crkva u našem narodu, a posebno njegova Zadarska nadbiskupija, uvijek sjete s dužnim štovanjem, trajnom zahvalnošću i ponosom. Njegova nevina žrtva bila budućim naraštajima izmučene nam Domovine zalogom trajnoga blagoslova.
Za vjerno služenje narodu Božjemu, udijelio ti uskrsli Pobjednik, poštovani i nezaboravni naš vjeroučitelju don Ante, vječni mir i slavu uskrsnuća!