Luka, 26. 6. 1914. – Privlaka, 26. 11. 1945.
Partizani su godišnjicu smrti lve Lole Ribara
“proslavili” ubojstvom svećenika
don Eugena Šutrina
Upravo je 50. obljetnica mučeničke smrti mladoga svećenika don Eugena Šutrina, komu je ljudska zloća zbog vjernosti Bogu i Domu prekinula život prije negoli je navršio 31. godinu.
Ponikao je u brojnoj i čestitoj težačko-ribarskoj obitelji roditelja Šime i Justine rod. Škifić, koji Crkvi i domovini darovaše sedmero djece: trojicu dječaka i četiri djevojčice. Rodio se u Luci na Dugom otoku 26. lipnja 1914. kao četvrto dijete svojih roditelja. Već od djetinjstva maloga Eugena zovu od mila Jenijo, kako je to uobičajeno u čakavaca. I veliki hrvatski realistički pisac iz Istre, Eugen Kumičić, u svojim se djelima potpisivao Jenio Sisolski.
Sklonost i ljubav prema svećeničkom zvanju stekao je Jenijo u obiteljskom kršćanskom ozračju od pobožne i uzorne majke i po primjeru revnoga župnika don Ive Milanje, koji je bio oduševljeni apostol mladeži u redovima katoličke organizacije “orlova i križara”
Poslije završene pučke škole u rodnom mjestu odlazi u Biskupsko đakčo sjemenište u Šibenik, gdje je završio državnu Klasičnu gimnaziju. U šibenskom Sjemeništu djelovalo je “Đačko križarsko bratstvo”, pa se sjemeništarac Eugen još više oduševio evanđeoskim idealima žrtve, Euharistije, Apostolata, koje je među hrvatskom mladeži promicao sveti profesor dr. Ivan Merz, apostol Katoličke akcije. K tome, na duhovnu je formaciju Eugenovu utjecao i svetački lik sjemenišnog duhovnika o. Petra Perice. isusovca.
O svome gimnazijskom kolegi svjedoči
prof. Frano Baričić:
“Eugen je bio osrednjih sposobnosti, ali izuzetne marljivosti i veoma dobar. Dvije godine stariji od naše generacije, pa je i zbog toga među nama djelovao kao stariji brat koga treba slušati, jer on jednostavno dobro govori i radi. Nama nestašnima i manje ozbiljnima gradskim đacima činio se pravim svecem”
Nakon ispita zrelosti Eugen je nastavio bogoslovske nauke u splitskom Bogoslovnom sjemeništu. Neposredno nakon Prvoga svjetskog rata otac mu je zbog ekonomskih teškoća emigrirao u Kaliforniju (SAD) i tridesetih godina toga stoljeća pozvao k sebi soju suprugu i troje mlade još neoženjene djece. Stariji brat Eugen, sjemeništarac, nije se dao nagovoriti te osta u starom kraju, na rodnoj grudi, odlučan da kao Kristov svećenik služi Bogu u svome narodu. Godine 1938. u šibenskoj je stolnici primio niže i više redove (prezbiterat 17. srpnja 1938.) od o. dr. Jeronima Milete, biskupa šibenskog i apostolskog administratora dijela Zadarske nadbiskupije.
Don Eugen proslavio je svoju prvu misu usred plave “luške vale”, na otvorenom, 3. kolovoza 1938. uz sudjelovanje i radost rodnoga mjesta i brojne rodbine iz Zverinca. U mladomisniku don Eugenu mala župa Luka dobila je svoga 73. svećenika glagoljaša u više od šeststogodišnjoj svojoj povijesti. Nakon jednogodišnje službe prefekta u splitskom Bogoslovnom sjemeništu biskup Mileta imenova ga 2. rujna 1939. upraviteljem župe Molat i poslužiteljem Brgulja. U dekretu čitamo biskupove očinske riječi: “Vaša je prva služba velika jer trebate biti župnik dvjema župama, što od Vas traži revnost i požrtvovnost. Ja se nadam da ćete opravdati povjerenja koje Vam iskazujem ovim imenovanjem”
Mladi župnik don Eugen sigurno je opravdao povjerenje svoga ordinarija. Preko šest godina služio je na Molatu kao pravi duhovni otac povjerenim vjernicima. Neumorno je ispovijedao za prve petke i subote, vodio djevojačka društva…redovito sastavljao nedjeljne homilije. Svjestan svoje odgovorne službe u nastupnoj propovijedi moli: “Ti, o Bože, koji sve dobro uređuješ i ravnaš, ne gledaj na moje slabosti koje me čine nedostojnim da promičem Tvoju slavu, već pogledaj na potrebe duša… Daj da se s ovog mjesta uvijek borim protiv grijeha i promičem krjepostan život…”
Motreći sve zamršenija svjetska zbivanja, u nedjeljnoj propovijedi 15. listopada 1939. ističe:
“Dižu se novi tamni oblaci koji navještaju novo, sveopće klanje… Zaboravilo se na Boga,…mnogi hoće da toga Boga nestane…Pa, što smo dočekali? Bog ih je pustio da se poput neodgovorne djece igraju i srljaju u propast. Budimo uvjereni da neće biti mira…dokle se god Europa ne vrati Kristu, dokle god evanđeoska načela ljubavi ne zavladaju svijetom…“
Došao je i travanj 1941. s vihorom Drugoga svjetskog rata koji je zahvatio i naše krajeve. U Junu Hrvatsku dođose i talijanski vojnici, koji okupiraše naše zadarske otoke, a s njima i dani straha, terora, progona, neizvjesnosti. Mussolinijevi soldati podigoše u Molatu u neposrednoj blizini crkve svoje vojarne. Uskoro, na sjevernoj strani obale i veliki koncentracijski logor u kojem su stradali i masovno umirali od bolesti i gladi naši nevini ljudi. Na tisuće. Vojne okupacijske vlasti omogućiše župniku da logorašima tjedno služi sv. misu i dijeli sakramente. “Tu je don Eugen pokazao istinsku hrabrost svoga duha i svu plemenitost srca. Usprkos opasnostima za svoj život postao je stalna veza između logoraša i njihovih obitelji. Prenosio je poruke i pisma, obavještavao obitelji i rodbinu o stanju pojedinih logoraša, donosio im pakete, tješio ih i hrabrio Božjom riječi i sakramentima vjere. Zbog te bespoštedne dobrote i angažiranosti logoraši su ga prozvali naš anđeo.” (Žarko Brzić).
Navedene činjenice potvrđuje i umirovljeni upravitelj pošte iz Privlake, starac Pavao Zanki:
“Početkom 1943. uhapsili su me Talijani jer su mi sinovi bili u partizanima. Dospio sam u logor na Molatu gdje je bio župnik don Eugen Šutrin. Dolazio je svakog ponedjeljka služiti misu u logoru… Kad bi dolazio iz sela, namještali smo se uz put da mu kažemo sto smo željeli poručiti svojima. On je, hodajući kao da sam sobom razgovara, nama prenosio vijesti izvana”
Odmah nakon rata osta ispražnjena župa Privlaka, velika župa zapadno od Zadra. Biskup Mileta, saznavši za don Eugenovu požrtvovnost prema ljudima u talijanskom logoru, u znak priznanja povjeri mu župu Privlaka. Šestoga dana nakon njegova dolaska u župu, dvojica mladih potplaćenih skojevaca iz Nina i Zatona (kasnije su uhićeni i osušeni) izvedoše na prijevaru, noću, župnika don Eugena iz kuća. Bilo je to 26. studenoga 1945. Pozvaše ga u udaljeni zaselak da podijeli sakramente umirućih njihovoj “bolesnoj” majci, koju je konj smrtno udario. Pošto se don Eugen spremio, uzeo Pričest i bolesniččko ulje, pođe s nepoznatim mladićima u tamnu noć. Oni ga putem ustrijeliše s dva revolverska metka u glavu. Umoreno tijelo baciše u more zamotavši mu kamenja u svećeničko odijelo kako bi morska dubina prekrila taj nečuveno okrutan zločin. Na zapomaganje župnikove domaćice, tetke Mare, mještani sutradan ubrzo pronađoše župnikovo truplo kako pliva uz morsku obalu…Zgražanje,.. jauci.
Starica iz susjedstva župnoga dvora u Privlaci reče: “On ode nije osta ni osam dana. Samo nam je u nedilju reka misu. Nikomu se ni moga zamiriti. Ubila su ga dva čovika u noći od nedilje na ponediljak. Cilo je selo za njim plakalo”.
Lijes s umorenim tijelom don Eugenovim prevezoše sutradan u rodnu Luku, gdje je dostojanstveno bio pokopan u obiteljsku grobnicu. Na sprovodu je došlo do izražaja uvjerenje vjernih mještana Luke i susjednih sela, Molaćana, Privlačana, rodbine i braće svećenika, da je don Eugen pravi Kristov mučenik, žrtva svoga svećeničkog zvanja. Žrtva nerazumne, paklene mržnje prema katoličkom svećeniku. Žrtva ljudi u službi zloga.
Čestiti privlački starac Pavao Zankki tvrdi:
“Don Eugen nije mogao imati osobnih neprijatelja. Ovdje se nikome nije ni stigao zamjeriti. Zato i ja mislim da je ubijen samo zato sto je bio svećenik”
Don Žarko Brzić pak zapisa: Tako se u 31. godini života okrutno završila zemaljska povijest vjernoga Isusova svećenika… Jedina njegova “krivnja” bila je sto je bio katolički svećenik. Slijepa mržnja ubojica nije mogla imati drugog povoda… U beskrajnoj povorci kršćanskih mučenika u dugoj povijesti Crkve Božje i hrvatskog naroda zauzeo je časno mjesto i don Eugen Šutrin… Nije nam Isus uzalud objavio: “Kažem vam, prijateIjima svojim, ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a nakon toga nemaju više što učiniti…” (Lk., 12, 4).
Na mladomisničkoj spomen-sličici don Eugenovoj kao njegovo životno načelo stoje ispod Isusova križa riječi zlatne knjižice Nasljeduj Krista pobožnoga Tome Kempenca: “O Bože, vječna Istino, ujedini me sa sobom u trajnoj ljubavi” (III, 2).
Vjerujemo da se ta don Eugenova Zelja i molitva doslovce ispunila žrtvom mučeništva i njegova plodnoga osmogodišnjeg svećeničkog života.
I jer je ugađao Bogu,
Mudr., 4, 10
On ga je zavolio,
I jer je živio medu grješnicima,
On ga je uzeo k sebi.