Pag, 11.5.1908. – 1943.
kapelan u Pagu, 35 godina
Pobožan i hrabar svećenik dostojanstveno je otišao u smrt
Budući da je za Drugoga svjetskog rata Pag bio sastavni dio Nezavisne Države Hrvatske, neprijatelji su sve pobožne katolike i hrvatske rodoljube žigosali i proglašavali ustašama, tj. fašistima i suradnicima okupatora. Takav pristup donosio je velike nevolje i stradanja, osobito našim svećenicima na otoku. Redovita su bila sumnjičenja i okrivljavanja. Među osumnjičene i progonjene ubrajamo i paškog kapelana don Ivana Tičića.
Kao odgovor na pitanje zašto je don Ivo ubijen, donosimo svjedočanstvo njegovoga supatnika, jednog Pažanina koji je s njime bio uhićen te pošao na križni put. To svjedočanstvo donosi msgr. don Rozario Šutrin u svojoj knjizi Dvanaestorica naše umorene braće (1995.).
Prema sjećanju toga Pažanina, njih trinaestorica hrvatskih domoljuba uhitili su paški partizani i komunisti nekoliko dana poslije kapitulacije Italije, a poslije partizanskog preuzimanja vlasti na Pagu. Poslali su ih na civilni sud kao narodne neprijatelje, ali ih je taj sud oslobodio krivice i pustio na slobodu. Paški komunisti, nezadovoljni radom toga suda, pozvali su posebnu jedinicu za kažnjavanje njihovih protivnika. Bila je to jedinica za borbu PPK – ‘Protiv Pete kolone”. Ovi su ponovno uhitili trinaest paških domoljuba, medu kojima je bio i don Ivan Tičić, i predvečer ih prevezli iz Paga u Karlobag. Ondje su im prijetili i ispitivali ih, a sutradan su ih vezali i krenuli s njima preko Velebita. Nekoliko dana bili su zatvoreni u osamljenoj kući, gdje su ih ispitivali i prijetili im da priznaju optužnicu. Predsjedavajući od trojice koji su ih ispitivali, i najvjerojatnije im donijeli presudu, zvao se Ilija Đekic, bivši službenik Jugoslavenskih željeznica. Zatim su premješteni u neku udaljenu štalu bez svjetla, posutu trulom slamom. Padao je snijeg, a oni su bili bez odjeće jer su sve što su ponijeli od kuće morali predati “drugovima”.
Taj Pažanin dalje svjedoči:
Jednoga dana, najvjerojatnije polovinom listopada 1943., ušao je u taj naš zatvor komandir straže i prozvao šestoricu, među kojima i don Ivana, i kako nam je rekao, odveo ih na daljnje saslušavanje u Otočac. Kroz rupicu u daskama vidjeli smo da ih vezuju žicom i da je oko njih veća grupa dobro naoružanih partizana. Sutradan preostalu sedmoricu osudiše na prisilan rad. Cijepali su drva za pekaru i komandu II. ličkog područja, koja se tada nalazila u Podlopači. Taj je svjedok kod nekog vojnika u pekarni vidio kožnu vrećicu za duhan na kojoj je bio zlatni natpis: Za uspomenu od don A. Bosiljeva. Budući da je taj zlatotisak već vidio na don Ivanovu brevijaru, koji je on nosio sa sobom i molio na svojemu križnom putu kroz Liku, nije mu bilo teško zaključiti da je taj partizan napravio sebi vrećicu za duhan od korica don Ivanova brevijara.
“Držanje don Ivanovo, nastavlja njegov paški supatnik, za vrijeme cijele naše zajedničke kalvarije bilo je na visini njegova zvanja. Djelovao je smireno i dostojanstveno. Molitva mu je bila na prvom mjestu, ali mu nikada nije uzmanjkalo riječi nade i utjehe za sve nas koji smo u tim trenucima bili u teškom položaju. Do zadnjega dana je vjerovao da mu se ništa ne može dogoditi, budući nikome nikada nije ništa zla učinio. Ali don Ivan, kao i mi ostali, nije mogao vjerovati da je jedan od najvećih “zločina” bio javno se ponositi svojim hrvatstvom. Zbog toga smo bili uhićeni, zbog toga suđeni, maltretirani i kažnjeni. Dobar dio naše grupe, nažalost, platio je to svojim životima.”
Tako završava svoju priču jedan od svjedoka, očevidac i sudionik patnji i žrtve našega svećenika i mučenika don Ivana Tičića, koji je okrutno ubijen zato jer je ljubio Boga, Crkvu i svoj hrvatski narod.
Don lvu Tičića ubili su partizani jer im se zamjeri time što se nikome nije htio zamjeriti. Pred samom jamom tražili su od njega:
“Odreci se Boga pa ćemo te pustiti!”, a on se usprotivio i poslije toga su ga strijeljali.
Hrvatski narod (1944.)
Tako jedan od prvih svjedoka, očevidac i sudionik patnji našega vrijednog svećenika i mučenika don Ivana Tičića, koji je zvjerski ubijen u cvijetu mladosti samo zato jer je ljubio Boga, Crkvu i svoj patnički hrvatski narod. Njegov rođeni brat fra Bernard piše, da je don Ivan “bio zatvorene naravi i veoma pobožan”. Njegova okrutna smrt bila je težak gubitak za našu Zadarsku nadbiskupiju, koja se poslije Drugoga svjetskog rata počela obnavljati nakon otuđenja grada Zadra i pripojenja Italiji snagom Rapallskog ugovora.