Zadar, 2.1.1915. – Lika, prosinac 1943.
župnik Barbata na Pagu, 28 godina
Otvoren prema čovjeku, pjesmi i radosti
Svećenik don Ljubomir Magaš nešto je mlađi kolega župnika don Srećka Lovretića. Obojica su podrijetlom i odgojem iz mjesta Molata na istoimenom otoku. I jedan i drugi doživješe već na početku svoga svećeničkog rada mučeničku smrt od okrutne partizanske ruke. Don Srećko na Dugom otoku za iškog ustanka 1942., a don Ljubomir krajem 1943. u njemu nepoznatom Otočcu. I don Srećko i don Ljubo ponos su svoga Molata, junaci svoje katoličke vjere i domovine Hrvatske. Nevine su žrtve protuvjerskoga komunističkog sustava, žrtve pale za spas i slobodu Crkve i Hrvatske. Ovoga ljeta Gospodnjeg 1995. možemo slobodno kazati:
“Lice se Gospodnje okreće protiv zločinaca da im spomen zatre na zemlji”.
Ps, 34, 17
Kao svećenik Zadarske nadbiskupije don Ljubo je vršio dušobrizničku službu jedino u župi Barbat na otoku Pagu. Samo tri godine do svoje mučeničke smrti.
Ljubomir je rođen u Zadru, 2. siječnja 1915. u brojnoj obitelji Marka i Josipe rod. Crvarić. Obitelji Marka Magaša potječe iz Molata. Ta je obitelj darovala Crkvi i Hrvatskoj četvero djece: Marka i Josipa, Ljubomira i Vesnu.
Budući da je Ljubin otac bio financijski službenik te živio između dva rata u Preku na otoku Ugljanu, Ljubo je svoje gimnazijsko školovanje završio kod franjevaca trećoredaca glagoljaša na SkoIjiću, od 1927. do 1935. godine. Tamo je položio i ispit zrelosti. Nakon toga kao redovnički klerik odlazi u novicijat, u samostan na Krku (1932./1933.). Dobio je redovničko ime fra Anselmo. Svečane redovničke zavjete položio je 1936. Sveta kongregacija obreda svojim reskriptom od 17. kolovoza 1939. razriješila ga je tih zavjeta. Bogoslovske je nauke započeo kao redovnik Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša 1936., a završio kao bogoslov Zadarske nadbiskupije na Bogoslovskom fakultetu u Zagrebu. Svećenički je red primio u šibenskoj katedrali 11. kolovoza 1940. od Jeronima Milete, biskupa šibenskog i apostolskog administratora dijela Zadarske Nadbiskupije. Prvu sv. misu slavio je u Molatu 15. kolovoza 1940. na blagdan Marijina uznesenja.
Poslije mladomisničkog slavlja imenovan je župnikom župe Barbat na otoku Pagu. To je bila prva i jedina župa njegova svećeničkog služenja. U zamršenim zbivanjima Drugoga svjetskog rata dolazio je iz osame Barbata 1941. i 1942. godine radi informiranja i sigurnosti svojoj subraći u Pag.
Autor ovoga Martirologija uspio je pronaći pismo koje je don Ljubo napisao roditeljima i sestri uoči svojega pogubljenja. Donosimo ga u cijelosti:
Pag, 11. 10.1943.
Dragi roditelji i sestro,
pišem vam po posljednji put iz zatvora, sa suzama u očima i s boli u duši, jer smo danas doznali da nas Komanda Otočac traži i moramo hitno tamo. Znamo tko tamo ide, više se živ ne vraća. Prema tome, više se nećemo vidjeti i zbogom od srca i duše. Nemojte puno plakati, jer pogibam potpuno pravedan. Da sam bio razbojnik, moguće da bi me Gospodin Bog čekao na pokoru, a njemu se valjda sviđa moja žrtva, pa mu je drage volje podnašam. Od sveg srca hvala vam na svemu i oprostite mi ako sam vas ikada uvrijedio. Molit ću se Bogu za vas da živite kao pravi kršćani, da kao takvi i umrete, pa da se u Nebu sastanemo. Pozdravite mi moje dobročinitelje u Novalji i recite im da im se na svemu puno zahvaljujem. Tako isto moje dobročinitelje u Metajni. Pozdravite mi sve Barbaćane. Molite se za pokoj moje duše. Po posljednji put sve vas ljubim i od srca i duše pozdravljam.
Vaš pravedni sin, don Ljubo.
U blizini grada Paga nalazio se ustaški logor Slano. Zbog toga su domaći komunisti don Ljubu sumnjičili i lažno optuživali da surađuje s ustašama. Maltretirali su ga, prijetili mu i pozivali ga na ispitivanja. Naposljetku su ga, s još nekoliko Pažana, odveli preko Novalje i Senja u Otočac. U Otočcu su ga lički partizani, bivši četnici, užasno mučili i zlostavljali. Morao je sam sebi iskopati grob u koji je pokopan poslije strijeljanja, negdje u prosincu 1943 godine. A imao je tek 28 godina! Za njegovu smrt, kao što je to bilo svojstveno partizanima, nisu dali nikakvo objašnjenje. Nešto je malo rekao Ante Zemljar, profesor, Pažanin, visoki komunistički dužnosnik, u svojoj knjizi “Haron i sudbine” koju je objavio u Beogradu 1988. godine. On o don Ljubi piše: pop u selu Zubovići na Pagu, bio aktivni ustaša, narod ga je konačno 1943. uhapsio i osudio na smrt.
Dakle, ovaj tzv. profesor, hrvatski izdajnik, najgnusniji zločin komunističkih zlikovaca pripisuje narodu. Ne želi priznati da su don Ljubu osudile OZNA i Partija, nego kaže da ga je osudio narod, da ga je 1943. uhitio i osudio na smrt. I to nije pisao 1948., nego 1988., kada je komunizam u svijetu potpuno propadao, kada se počeo rušiti Berlinski zid.
Msgr. don Rozario Šutrin u svojoj knjizi Dvanaestorica naše umorene braće (1995.) o don Ljubi Magašu piše:
“Volio je ljude, braću svoju, volio pjesmu i radost. To ga je učinilo bliskim našim mladima koji su imali u nj povjerenje.”
Poznato je da je naša južna Hrvatska prije Drugoga svjetskog rata bila, nažalost, leglo Hrvata zavedenih i zatrovanih velikim zlom koje se zvalo komunistička ideologija. Mnogi su otišli u Partiju ne iz uvjerenja, nego iz velikog neznanja i zablude, misleći da će komunizam ostvariti carstvo pravde, mira i sreće na svijetu. Neki su otišli u Partiju zbog velikog siromaštva, jer je Partija imala silne novce koje je dobivala iz Rusije, dok je ruski narod gladovao. Tada je 23 milijuna Rusa umrlo od gladi, a Staljin je slao zlato svim svjetskim komunistima, samo da se komunistička revolucija, ona boljševička iz 1917., dogodi u što više država u Europi i u svijetu.
Tako se dogodilo da su 1941. komunisti morali krenuti u partizane. To je bila zapovijed. Tko nije htio otići u partizane, bio je prokazan, sami komunisti su ga tužili ustašama, Nijemcima ili Talijanima, a čekao ga je koncentracijski logor. Tako su i zavedeni dalmatinski komunisti počinili niz zločina, ubijali nedužne svećenike, od Kotara, preko Dubrovnika i Splita, Šibenika i Zadra, do Senja i Rijeke.
Mnogi od njih i danas su živi. Kada će oni uvidjeti da su bili zločinci, da su im ruke krvave i da im je nova hrvatska demokracija veličanstveno oprostila njihov zločin, što im nikakav sud na svijetu ne bi oprostio?! Zato ih pozivam, ne pred sud, optuženičku klupu ili zatvor, što bi bilo pravedno, nego da se pokaju i priznaju svoj grijeh i da javno ispričaju kako su ubijali nedužne svećenike. Mi znamo da su svećenici ubijeni, ali pojedinosti zvjerskih ubijanja ne znamo, a oni su još živi, znaju, pamte i sanjaju sve to. Mnogi dobro žive u Hrvatskoj.
Do takvih smo saznanja došli u proteklih 17 godina prikupljajući materijale za ovaj Martirologij i čitajući preko pet tisuća pisama. Mogli bismo organizirati veličanstven proces ubojicama katoličkih svećenika, bogoslova, sjemeništaraca i časnih sestara. Jer mnogi su živi, a šute! Čak se žale da noću sanjaju svoje žrtve. Kada će se oni obratiti? Kada će se ispovjediti? Za oproštenje im treba dati pokoru da opišu svoju zabludu i način na koji su zvjerski ubijali nedužne. I danas su živi četnici koji su don Ivana Kranjca pekli na ražnju! Visoki su to dužnosnici srpskih organizacija i društava u Hrvatskoj. Ne govore o jamama, pa ni o Jazovki, a žive su ljude u te jame bacali! Živi su i oni koji su na Križnome putu ubijali Hrvate! Zašto ih puštamo da mirno žive? Zašto ne tražimo od njih da progovore? Zašto prvo ne sastavimo liste s imenima tih zločinaca? Ništa ne bi bilo lakše, nego na temelju već postojećih partizanskih knjiga, u kojima je opisan svaki borac svake brigade, točno otkriti i saznati tko su ubojice. Znaju se datumi kada su ubijeni i tko ih je ubio, treba samo čitati.
Volio je ljude, svoju braću, pjesmu. To ga je činilo bliskim mladima, koji su imali u nj povjerenje. Da je danas među nama, sigurno bi poručio današnjim mladima misli suvremena humanista, pisca Phila Bosmansa:
“Dragi prijatelji, mladi ste. A biti mlad znači vjerovati u čudo da je i nemoguće moguće. Pred vama je čitav svijet i čeka vas. Nemojte se plašiti. Vi morate ovaj nasmrt bolesni svijet usmjeriti u smjeru sunca. Morate ga voditi k svjetlu, morate oslobađati ljude od sebičnosti i mržnje. Volim te, čovječe. Živjeti je radost!”