Žman, 16.12.1886. – Zagreb, 11.7.1945.
vojni kapelan, 59 godina
Svećenik vjeran Bogu i narodu
U brojnoj i čestitoj obitelji Frane i Mare Didovića rodio se 16. prosinca 1886. Mirko u Žmanu, na Dugom otoku. Tu je završio osnovnu školu, a osam razreda srednje škole u zadarskoj Hrvatskoj gimnaziji kao pitomac sjemeništa “Zmajević”. Ispit zrelosti položio je 1907. godine. Bogosloviju je studirao također u Zadru u Centralnom bogoslovnom sjemeništu za Dalmaciju. Poslije trećeg tečaja metropolit i nadbiskup zadarski Vinko Pulišić podijelio mu je u kapeli Sjemeništa redove subđakonata i đakonata 20. i 27. studenoga 1910. g., a 4. nedjelje Došašća sv. red svećeništva. Tog je dana ređen i njegov don Marko Cvitanović iz Velog Iža. Nakon ređenja završio je četvrtu godinu studija.
Svoju je svećeničku službu mladomisnik don Mirko započeo u župi Vrani. U toj župi sv. Mihovila kroz tri godine mladi je svećenik vršio svoju službu s mnogo žara, trudeći se da moralno i materijalno unaprijedi težak život našega priprostoga zemljoradničkog svijeta. Na tom putu služenja narodu don Mirko će ustrajati čitava svog života. S kopna premješten je don Mirko prve godine Prvoga svjetskog rata na otočku župu Mali Iž, gdje će uz pomoć Vele Gospe, župne zaštitnice, razvijati pastirsku djelatnost sve do 1920. godine. U tim teškim i oskudnim ratnim godinama mladi Kristov svećenik imao je prilike pokazati i dokazati na djelu svoje bogoljublje i čovjekoljublje. Iz Maloga Iža premješten je u Božavu na Dugom otoku, gdje će od 1. ožujka 1920. do 10. rujna 1927. uz župničku službu vrišti i dužnost saljskog dekana. I ovdje je don Mirko razvio veliku i raznovrsnu djelatnost: godine 1925. nabavio je nova zvona te organizirao akciju pošumljavanja crkvenih zemljišta. I danas su te zelene borove šume božavske najljepši ukras i vrijednost toga privlačnog turističkog sela. Poslije sedmogodišnjega župnikovanja u Božavi don Mirko je premješten u Pašman, gdje ostaje od rujna 1927. do veljače 1930. Uz dušobrižnički rad i obnovu crkve tu će se posvetiti i zadrugarstvu. Toj će djelatnosti ostati privržen do kraja života. Četvrta postaja dušobrižničkog rada bila je za don Mirka župa Preko, na otoku Ugljanu, kotarsko mjesto gdje će djelovati četiri godine ( 1930. -1934.).
Župnik don Mirko Didović, gdje god je obavljao službu svestrano je i živo pastoralno djelovao, osobito na području Katoličke akcije i u organiziranju križara pod geslom “Žrtva, Euharistija, Apostolat”. Bio je uzoran dušobrižnik. Godine 1933., dok je bio župnik u Preku na Ugljanu, organizirao je trodnevne duhovne vježbe za sve križare mnogobrojnih župa toga kraja, koje je vodio pater Petar Perica, isusovac i svećenik-mučenik, strijeljan 1944. na Daksi. U toj župi zapamćen je i po tome što je iste godine kada je u Dana 9. ožujka 1933. preminuo je u Zadru pobožni svećenik i hrvatski domoljub don Ivo Prodan. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u Preko i pokopani na samostanskom groblju na Školjiću. Svečane zadušnice služio je župnik don Mirko Didović, oduševljen pristaša Prodanovih ideala slobodne domovine Hrvatske i starohrvatskoga glagoljaškog bogoslužja. Posljednja postaja svećeničkog rada don Mirka bila je Luka, dugootočka župa, gdje je djelovao od 1934. do sredine 1940., kada je zbog slaba zdravlja zatražio bolovanje i mir. I u Luci je radio na različitim poljima i poput svoga prethodnika don Ive Milanje nastavio je rad s križarima. Znatan dio svoje energije posvetio je potrošačkoj zadruzi te vodio njezino knjigovodstvo. Zbog požrtvovnoga rada župljani su ga veoma cijenili. Isto tako i Zadružna matica u Splitu zbog stručnih savjeta i referata na godišnjim skupštinama.
Župnik don Mirko bio je veoma savjestan, vjeran, pobožan i zauzetan svećenik, koji je uvijek čvrsto stajao iza svega sto je svjedočio i radio. Uvjeren u uzvišenost svoga svećeničkog poziva trudio se da sto dostojnije izvrši tolike dužnosti. Svjestan da svećenik mora biti apostol i da njegove riječi i rad bez molitve ne mogu biti uspješne, bio je svećenik molitve, razmatranja i pouzdanja u Božju pomoć.
“Neka bude više pravde, više kruha, više srca”.
Potaknut tim načelom iz himna Jutarnje sv. Josipa radnika, žrtvovao je sve svoje sposobnosti za opće dobro hrvatskog čovjeka. Ostao je načelan i nepokolebiv, strog i zahtjevan prema sebi i drugima do kraja. Dovršio je svoj život kao svjedok vjere i vjernosti Bogu i svom narodu. U slap sreće unio je i svoj osobni prinos, svoj dar, svoju “malu kap” dobrote i svjetla, pa smije ponoviti s pjesnikom
“Al’ ja pred licem roda stojim vedar,
Za hljeb slobode prilažem svoj klas:Zar nije zlatan, i bogat, i jedar ?”
Dobriša Cesarić
Braneći načelo da je sveto pravo svakoga naroda na vlastiti put i samoopredjeljenje, slobodu i neovisnost, zamjerio se komunističkom jednoumlju. Uhićen je sredinom ljeta 1945. u Zagrebu, u kome je živio četiri godine svoga posljednjeg životnog hodočašća. To je bilo vrijeme tjeskobnoga, ratnog i poratnog vihora, u kome je on trošio svoje talente za bolje sutra svojih skromnih i ponosnih sunarodnjaka. Zbog suradnje s državnim vlastima na gospodarskom planu osuđen je na smrt strijeljanjem 17. svibnja 1945. godine. Do danas mu se ne zna za grob. “Quia plenus” – jer je bio pun. Tako glasi epitaf na nekom grobu ispod urezanog crteža prelomljenog klasa. Oni, koji to dadoše urezati, htjedoše naglasiti da je život njihova dragog pokojnika naglo prekinut upravo onda kada je mogao najviše dati. Isti epitaf mogli bismo i mi uklesati na don Mirkov grob, kad bismo znali gdje se nalazi.
O požrtvovnom radu don Mirka Didovića piše msgr. don Rozario Šutrin u svojoj knjizi Dvanaestorica naše umorene braće (1995.):
“Don Mirko je bio vrlo savjestan, vjeran i pobožan svećenik koji je uvijek čvrsto stajao iza svega što je svjedočio i činio. Uvjeren u uzvišenost svoga svećeničkog poziva, trudio se što dostojnije izvršiti svoje dužnosti, prema kojima se odnosio sasvim odgovorno, svjestan da svećenik mora biti apostol i da njegove riječi i rad bez molitve neće biti uspješne. Bio je svećenik molitve, razmatranja i velikog pouzdanja u Božju pomoć.”
Upravo zbog tih svojih vrlina zamjerio se jednom djelatniku tadašnjeg komunističkog režima pa je sredinom ljeta 1945. uhićen u Zagrebu, gdje je proživio četiri posljednje godine života. Tada je don Mirko radio u zadrugarstvu i bio vojni dušobrižnik pa ga je Vojni sud Komande grada Zagreba, kojim je predsjedao tzv. sudac kapetan Vlado Ranogajec, valjda svjetski rekorder u izricanju smrtnih presuda, osudio na kaznu smrti strijeljanjem.