Molat, 2.4.1911. – Otok Borovik, 20.7.1942.
župnik u Luci, 31 godina
Okrutno je mučen i ubijen uzoran svećenik i plemenit čovjek
Uzoran svećenik Zadarske nadbiskupije. Mlad, darovit, blage naravi, duhovit, radišan, ali nedovoljno zdrav.
Rodio se 2. rujna 1911. u Molatu na istoimenom otoku. Njegovi roditelji, Ivan i Antica rod. Mračić, bijahu zemljoradnici, radišni i pobožni ljudi. U rodnom je mjestu završio osnovnu školu, a u Splitu i Šibeniku državnu Klasičnu gimnaziju i položio ispit zrelosti kao sjemeništarac Zadarske nadbiskupije. Bogosloviju je studirao u Splitu i Ljubljani od 1931. do 1935. godine. Za svećenika ga je zaredio biskup šibenski i apostolski administrator dijela Zadarske nadbiskupije o. dr. Jeronim Mileta 14. srpnja 1935. u šibenskoj katedrali. Svoju je mladu misu slavio don Srećko 21. srpnja u some Molatu uz sudjelovanje i radost svih Molaćana.
Svećeničku je službu vršio najprije u Brguljama, susjednom selu Molata. Uskoro je 1936. premješten u Vrsi, ninski dekanat. Zatim je upravljao župom Vinjerac (skoro godinu dana). Pošto je položio trogodišnje ispite, postavljen je na dužnost starijega prefekta u Šibensko sjemenište. Posljednja postaja njegova rada jest Luka, mala dugootočka župa, u kojoj je radio od srpnja 1940. do srpnja 1942., tj. do svoje mučeničke smrti.
Msgr. don Rozario Šutrin u svojoj knjizi Dvanaestorica naše umorene braće (1995.) o don Srećku Lovretiću piše:
“Bio je pravi Božji svećenik po srcu Isusovu. Volio je svetu Crkvu Božju, bio čovjek Crkve, živio za Crkvu, narod Božji na zemlji. Prije svoje nenaravne i prerane smrti u svome plemenitom srcu sigurno je velikodušno oprostio svojim mučiteljima, svojim krvnicima. Oprostio po primjeru svoga Božanskog učitelja koji je razapet na golgotskom križu molio:
“Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!” “
Lk 23, 34
Don Srećko je bio uvjeren, da je opraštanje najljepši od svih darova. Sve je vrline don Srećko crpio iz vrela Ljubavi, do nogu euharistijskog Spasitelja. Bio je revni klanjatelj presvete Euharistije. Ta povezanost s milosnim Spasiteljem krijepila je negov duh i davala mu snagu, pa se uvijek radosniji vraćao među ljude, među svoju braću, kojima je bio dušobrižnik. Dobri Spasitelj bio je izvorište i podrška dobroti i blagosti revnog župnika don Srećka. Mladi župnik don Srećko bio je pravi blagoslov za svoj narod. Borac na prvoj crti duhovne bojišnice protiv sila zla, prema onoj apostolovoj:
“Ne date se nadvladati od zla, nego zlo nadvladajte dobrim”
Rim., 12, 21
I baš ga zato tako zvjerski umoriše sluge mraka i sljedbenici zmaja velikoga, lukave stare zmije, koju obično oslovljavamo đavao, sotona, vrag (to je staroslavenska riječ, a znači neprijatelj). Sotona je zavodnik svega svijeta, lažac i otac laži, čovjekoubojica od početka (Otkr., 12, 9; Iv. 8, 44). Sve takve sluge zla i mračnih sila, sve ubojice opominje mudri Psalmist: “Varalica i krvopija Gospodinu se gadi” (Ps., 5, 7). Svoja sjećanja na dobro srce don Srećkovo izrazio je naš poznati svećenik don Žarko Bric ovako:
“Dok sam pohađao Gimnaziju u Šibeniku, bio nam je neko vrijeme odgojiteljem u Sjemeništu don Srećko Lovretć. O tomu Božjem svećeniku ponio sam u život veoma lijepe uspomene. Bio je veseljak i svoju vedrinu širio među nama sjemeništarcima. Nadahnut Božjim duhom osjećao je, da se Bogu može služiti samo veselim srcem. Posebno sam zapamtio njegovu silnu potrebu za šalom i vicevima. Nama mladima to je bilo veoma ugodno, jer nam se tako približio kao stariji brat. U toj blizini zaboravljali smo svoje poteškoće, kraj njega nisi mogao biti sjetan i žalostan. U tim radosnim raspoloženjima osjećali smo se ponukanima da budemo bolji, savjesniji i točniji u izvršavanju kućnoga reda. Pomno smo izbjegavali sve što bi ga moglo ražalostiti. Bili smo zadovoljni s njim i on s nama. Kad je trebalo nekoga ukoriti, činio je to s puno takta i finoće, pa se nismo osjećali povrijeđenima. S trajnim osmjehom na licu sve nas je osvajao. Bili smo veoma ojađeni i prikraćeni kad je po službenoj dužnosti morao napustiti službu u Sjemeništu.” Na mladomisničkoj spomen-sličici don Srećkovoj zapažamo križ, znak pobjede. Obavijen je trnovim vijencem, znakom trpljenja i muke. U sredini je kalež s hostijom, simbolom euharistijskog Krista.”
Postoje dva svjedočanstva o don Srećkovu mučeništvu.
Prema prvom, partizani su ga odveli u logor, u tzv. Lučku šumu, u kojoj su okrutno mučili nevine žrtve, a odatle su ga brodom prevezli prema susjednom Žmanu i Kornatima. Prema pričanju jedne žene iz Iža, pred uvalom Žmančice, u ranu zoru, uhvatilo ih je nevrijeme i zbog jakog vjetra izgubili su jedno jedro. Da bi se spasili, partizani su svezanog don Srećka bacili i more, a zatim skočili za njim i isplivali na obalu. Prema toj priči, njegova je grobnica plavi Jadran. Ljudi kažu da se iz te skupine partizana koja je ubila don Srećka nitko nije živ vratio na Iž.
Drugo svjedočanstvo kaže da su župnika silom odveli u logor u Lučku šumu i, poslije dugotrajnog mučenja, ubili u uvali Mane na Kornatima.
Ivo Lovretić, brat pokojnoga don Srećka Lovretića, u razgovoru s autorom ovoga Martirologija, 1992, o svojemu bratu i njegovoj smrti ispričao je sliedeće:
“Bio je župnik u Luci na Molatu. U mjestu je bio učitelj Stanko Parmač (komunist) s kojim se nije slagao i koji mu je stalno pravio probleme. Bio je protiv vjeronauka u školi. Surađivao je s partizanima. 20. srpnja 1943. došao je domaći čovjek, vjerojatno pod prisilom, i zvao ga da izađe jer navodno neki čovjek umire i treba mu dati posljednju pomast. Majka ga je odvraćala jer je vjerojatno slutila zlo, ali on je ipak otišao. Više se nije vratio. Ljudi su u selu tvrdili da ga je dijelom brodskog kormila ubio neki rođak don Romana Lukina (župnik u Molatu) i bacio u more. Prije toga su ga objesili na jarbol. Tijelo nikada nisu našli. Nepoznati su ljudi zvjerski mučili i ubili don Srećka Lovretića, koji je zračio blagošću, imao plemenito srce i bio pun razumijevanja za svakoga. Oni koji su ga poznavali tvrde da je uvijek bio nasmijan i radostan i da nikada nikoga nije namjerno ponizio, uvrijedio ili ražalostio. Zvjerski ubiše mladog čovjeka, koji je zračio nesvakidašnjom finoćom i blagošću, plemenitošću srca i razumijevanjem prema svakome. Bio je poznat kao čovjek uvijek vedar i raspoložen, koji nije nikad nikoga namjerno uvrijedio, ponizio, ražalostio. A činjenica je, da su ga partizani uhitili i da je nestao u morskoj dubini. Još od studentskih dana bio je krhka zdravlja, pa se povremeno liječio u Sloveniji, kod obitelji sestara u Logarjevoj dolini i drugdje.”
Mladomisnikov moto izriče misao orijaša kršćanstva:
“Zahvaljujem Njemu, koji me jača,Kristu Isusu Gospodinu našemu, jer me drži vjernim, postavljajući me u službu”
1 Tim., 1, 12
U svojoj duhovnoj borbi protiv zla i mraka grijeha don Srećko je nalazio pomoć i primao snagu odozgor, od Oca svjetlosti, u molitvi, u nadahnućima i okrepi uskrsloga Krista. On, vjerni Pobjednik, poručuje danas i nama, kao nekoć svojim učenicima:
“Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, Ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.”
Mt. 10, 28