Kaštel Kambelovac, 14. svibnja 1899. – 14. studeni 1944.
gvardijan u Karinu, 46 godina
Nagazio je na partizansku minu i poginuo
Rođen je 14. svibnja 1899. u Kaštel Kambelovcu, od oca Marina i majke Kate, rod. Petrić. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Sinju, filozofiju u Zaostrogu, a bogosloviju u Makarskoj. Za svećenika je zaređen 1922. godine. Bio je prefekt u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju, kapelan u Šibeniku i u Drnišu, te župnik u Prugovu. Poslije toga otišao je u Split, a zatim za župnika u Kijevo i Kljake. Na kraju je bio gvardijan u Karinu. Dana 14, studenoga 1944., vračajući se u samostan u Karin kočijom je nagazio na minu i na mjestu poginuo.
Časna sestra Miljenka Tadin iz Rijeke u pismu autoru ovoga Martirologija o fra Krunoslavu piše:
Kao svećenik – franjevac bio je gvardijan u Karinu. Vršeći svoju dušobrižničku dužnost tamo je i poginuo kada je kolima naišao na minu. Dr. fra Petar Bezina u svojoj knjizi Franjevci provincije Presvetog Otkupitelja žrtva rata 1942. – 1948. donosi izvješće o njegovu životu, pa smo se poslužili i njegovim podacima: Prigodom preuzimanja gvardijanstva u Karinu u tim su se krajevima počele javljati grupe četnika. Stoga fra Kruni nije bilo lako ostati u toj službi. Komunisti i četnici ometaju svaki miran pristup samostanu. Jedni i drugi dolaze u samostan i odnose što im odgovara. Zalaze i Talijani, a padom Italije i Nijemci. Tu je i njemačko zapovjedništvo. Samostan je postao glavnom točkom bojišta. Relaciju Pridraga – Karin nadzirala je njemačka vojska, pa su partizani noćnim diverzijama nastojali uništiti što više njemačkih vozila i vojske. Vraćajući se 14.11. 1944. iz Pridrage u Karin, fra Kruno je kočijom nagazio na minu postavljenu na cestu. Od eksplozije su smrtno stradali kočijaš Luka Dupor i fra Kruno Tadin. Nakon obavljenog sprovoda, tijelo fra Krune je pokopano u samostansku grobnicu.
I ovo je slika teških posljedica koje je za sobom ostavljao rat. Koliko je nedužnih civila stradalo od nagaznih mina, od bombardiranja, od tifusa, od gladi…? Sve se to moglo izbjeći da nije bilo srpske i komunističke pobune. Zato bratski komunisti i četnici nose tešku povijesnu krivnju što su, po zapovijedi Moskve, izazvali građanski rat. l jedni i drugi ustali su protiv hrvatske države. Četiri godine ubijanja, klanja, paljenja domova i uništavanja imovine. Važno je istaknuti da druge zemlje, u kojima su se komunisti također borili za vlast, nisu imale građanskoga rata. I Mađarska je sudjelovala u Drugome svjetskom ratu, ali nije imala građanski rat. Nije ga bilo ni u Rumunjskoj, pa ni u Srbiji. Partizani su 1941. malo napali Užice, zatim su pobjegli i nije ih bilo do jeseni 1944., dok ih Rusi nisu doveli. Dakle, samo je jadna Hrvatska (s njom i Bosna i Hercegovina, jer je to bilo područje Nezavisne Države Hrvatske) imala težak i bolan građanski rat u kojemu se ubijalo, klalo, palile su se kuće i raseljavalo stanovništvo. Tako je hrvatskom narodu zadan težak demografski udarac, jer je poslije Bleiburgom i silnim iseljavanjem gotovo prepolovljeno pučanstvo Hrvatske.