Rupe, 23. prosinca 1885. – Promina, 29. lipnja 1942.
56 godina
Ubili su ga jer je bio čestit svećenik i domoljub i volio svoju hrvatsku domovinu
Rođen je 23. prosinca 1885. u Rupama kod otočića Visovca, od oca Josipa i majke Marte, rođ. Barišić. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Sinju, filozofiju u Šibeniku, a bogosloviju u Makarskoj, gdje je 1908. zaređen za svećenika. Služio je u mjestima: Ugljene, Zlopolje, Hrvace, Drniš, Brštanovo, Lišane, Varoš. Godine 1935. imenovan je gvardijanom u Karinu, a 1941. župnikom u Promini. Partizani su napali župni ured u Promini i ubili fra Pavla 29. lipnja 1942. godine. Mučenik fra Pavao Silov prva je svećenička žrtva u Drugom svjetskom ratu iz Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. U svim mjestima u kojima je bio vjernici ga pamte kao uzornog i dragog župnika. Osobito su voljeli slušati njegove propovijedi, a uz župske poslove bio je svestran i aktivan u svim djelatnostima koje su bile za dobro naroda. Godine 1940. šibenski biskup Jeronim Mileta imenovao ga je župnikom u Promini To je bila velika župa Šibenske biskupije, koja je tada imala oko šest tisuća duša. Fra Pavao je imao i pomoćnika. Bio je to fra Petar Bačić. Župnik fra Pavao i njegov kapelan fra Petar hrabre narod i duhovno ga obnavljaju, učvršćuju ga u vjeri u Boga, ali i pripremaju na obranu domovine, jer su očekivali dolazak oluje. Nakon što je rat zahvatio hrvatske krajeve i proglašena Nezavisna Država Hrvatska, fra Pavao je bio za tu novu državu, kao i većina Hrvata. Upravo takvo njegovo domoljubno stajalište prema mladoj hrvatskoj državi bilo je razlogom da zapne za oči komunistima. Jedna ga je partizanka obavijestila da bježi iz Promine jer da su ga komunisti odlučili ubiti. Nažalost, on nije vjerovao u istinitost te poruke. Dan-dva prije ubojstva pronašao je poruku partizana u kojoj mu prijete da će ga potražiti za imendan. Točno u noći s 28. na 29. lipnja 1942. (na Petrovo), kada je trebao slaviti svoj imendan, partizani su prvo napali kuću obitelji Validžić, a poslije su krenuli i prema župnoj kući. Oko tri i pol sata poslije ponoći fra Pavao je iz puške ispalio tri metka, što je bio znak da je u velikoj opasnosti, ali nitko od obitelji Validžić nije mogao prići župnoj kući jer su im partizani to zabranili. Fra Pavao je probudio svoga kapelana pa su jedan drugoga ispovjedili. Uto su partizani preko krova provalili u kuću i zahtijevali predaju, na što fra Pavao nije pristao. Tada su razbili vrata i ušli u sobu. Fra Pavao se goloruk upustio u fizički obračun s njima. Pogođen je iz blizine metkom u srce, a drugim u drugu stranu prsiju. Pao je mrtav. Kapelana fra Petra partizani su svezali lancem i zahtijevali da im pokaže gdje se što nalazi u kući. Kuću su temeljito opljačkali. Toga dana, oko pola četiri popodne, došli su domobrani iz Knina, uzeli mrtvo župnikovo tijelo i otišli u Drniš. Poslije obreda u Drnišu odvezen je na Visovac i pokopan na franjevačkom groblju. Hrvatski narod (1944.) piše: Partizani ga sasjekoše, jer je javno pred narodom izustio da Hrvati imaju pravo na vlastitu kuću. Suvišno je nabrajati sve razloge zbog kojih su partizani ubili fra Pavla Silova. Partija ga je osudila na smrt i to su partizani morali provesti. Zanimljivo je da je među partizanima koji su ubili župnika Silova bio i zapovjednik odreda Rade Bulat, koji danas mirno živi u Zagrebu i prima hrvatsku mirovinu. Komunistima je poslije bilo zao što su odmah ubili fra Pavla Silova, jer su imali zapovijed uhvatiti ga živa i od njega doznati sve podatke o domobranima, ustašama, o stajalištu svake obitelji, i nakon što sve to doznaju, onda ga ubiti. Naravno da su ga njegovi ubojice optužili da je bio ustaša. Međutim, nitko još do danas nije pronašao nikakav dokument na temelju kojega bi se moglo redi da je fra Pavao bio ustaša. To tvrde samo njegovi ubojice. Znamo da je svaki osviješteni Hrvat domoljub za njih ustaša. Svi mi koji volimo Hrvatsku i koji se osjećamo Hrvatima, za četnike i komuniste smo – ustaše. Točno je da je u ožujku 1943. poglavnik Ante Pavelić posmrtno odlikovao fra Pavla Silova velikom srebrnom kolajnom za hrabrost. No, danas se slobodno može reći, s velike povijesne udaljenosti, da fra Pavao Silov nije pripadao ustaškom pokretu i ne postoji nikakav dokument o tome. Njegov je najveći grijeh taj što je bio čestit domoljub koji je volio svoju hrvatsku domovinu, radovao joj se i želio joj boljitak. Ne zaboravimo da je živio i za vrijeme himbene Austrije i za vrijeme stare Jugoslavije, koje su toliko progonile Hrvate, tako da je i on, kao i svaki Hrvat, bio presretan što je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska. I što će fra Pavao nego toj državi željeti dobro?! Vjernici su ga cijenili, nisu išli u komuniste, i to je bio razlog zbog kojega su ga komunisti ubili. Dr. fra Petar Bezina u knjizi Franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja žrtve rata 1942. – 1948. (1995.) iznosi sljedeće činjenice: U eri prelaženja pravoslavaca na katoličku vjeru, došli su i pravoslavci iz Promine k fra Pavlu Silovu da ih primi u katoličku vjeru. On je rekao da to nije potrebno. “Idite svojim kućama i ništa vam se neće dogoditi!” Tako je i bilo. Nijednom Srbinu ništa se nije desilo od strane prominskih Hrvata… Fra Karlo Krolo iz Šibenika u svom je pismu (1992.) poslao životopis i fotografiju fra Pavla Silova. Dobili smo i izvješće koje nam je postao fra Stanko Bačić iz Šibenika (1993.), u kojemu piše sljedeće: Iz rukopisne knjige o karinskom samostanu izdvajam ulomak što se odnosi na fra Pavla Silova: “Godine 1934 gvardijanom u Karin postao je fra Pavao Silov: Na 17.svibnja 1935. svečano je proslavljena 500. obljetnica osnutka samostana u Karinu. Isti gvardijan u samostanskom dvorištu izgradio je novu gusternu (kišnicu). Godina 1935. bila je neobično sušna, a 1936. vladala je epidemija malarije u sjevernoj Dalmaciji, pa su karinski franjevci proveli akciju za sakupljanje dobrovoljnih doprinosa za pomoć narodu u okolici. Karinski gvardijan fra Pavao je preko provincijala zamolio Ministarstvo za vagon žita. Gvardijan je to žito podijelio narodu.” Dobar pastir stada svojega, svet i revan svećenik, bez ikakve krivice, osim što se radovao mladoj hrvatskoj državi (NDH), morao je biti ubijen, jer pored ovako svetog, nesebičnog, požrtvovnog i domoljubnog župnika partizani nisu imali uspjeha!
I dogodilo se ono biblijsko:
“Udarit ću pastira i stado će se raspršiti!”