Kaštel Gomilica, 27. veljače 1900. – Vještić Gora ili Trnovačica, 27. listopada 1944., 44 godina
Ubili su ga jer u Zlopolju nije bilo ni jednog člana Partije, zato su okrivili fra Vladu
Rođen je 27. veljače 1900. u Kaštel Gomilici, od oca Karla i majke Ivanice, rođ. Šantić. Poslije završene franjevačke klasične gimnazije u Sinju stupio je u franjevački red. Bogosloviju je završio u Makarskoj, a 1923. zaređen je za svećenika. Najprije je bio kapelan u Sinju, zatim župnik u Baćini i u Kruševu te kapelan u Šibeniku, a 1936. imenovan je župnikom u Zlopolju. Pri povlačenju iz Sinja partizani su ga uhitili i odveli u zatvor. Iz zatvora je odveden u nepoznatom smjeru. Drži se da je ubijen 27. listopada 1944. u Vještić Gori ili u Trnovači. Važno je reći da se fra Vlade Pavlov za vrijeme prve Jugoslavije protivio režimu srpskoga kralja Aleksandra Karađorđevića, znajući koliko je zla nanio hrvatskom narodu. Dok je bio župnik u Kruševu (od 1929.) pozvan je u Šibenik na sud i osuđen na 8 mjeseci zatvora. Od godine 1936. bio je župnik u Zlopolju, gdje ostaje sve do svoje smrti.
Fra Petar Bezina piše u svojoj knjizi Franjevci provincije Presvetog Otkupitelja žrtve rata 1942. – 1948.:
“Iz rodne kuće fra Vlade Pavlov je ponio osjećaj ljubavi prema svojoj hrvatskoj zemlji. Ni nakon zatvora nije se promijenio. Nastojao je ljude privući u hrvatsku stranku koja umije tražiti i braniti svoja prava. Kao župnik Zlopolja podržavao je tadašnju Seljačku stranku. Nakon osnutka Banovine Hrvatske vrlo aktivno radi na osnivanju Mačekove Seljačke zaštite… (U to je vrijeme trajao građanski rat u Španjolskoj u kojemu je ubijeno na desetine tisuća katolika, svećenika i biskupa, spaljene su mnogobrojne crkve i samostani. Stizale su i vijesti iz Rusije o uništavanju crkava i ubojstvima svećenika, koje je provodio Staljinov režim. Tako su tada katolički vjernici i mnogi svećenici zbog velike opasnosti od komunizma koji je prijetio iz Rusije sa simpatijama gledali na fašistički pokret u Njemačkoj i u Italiji, nap. aut.) A kada je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, fra Vlado joj se potpuno priklonio. Živeći u podosta zapuštenoj župi, posvuda je tražio materijalnu pomoć. Nije dopuštao da se među narod uvuče neka strana ideja protivna katoličkom nauku… Zato su komunisti svećenike smatrali neprijateljima svoje ideologije. Sve je više svećenika sa simpatijama gledalo na ustaški pokret, koji tada nije bio nikakav fašistički pokret jer nijedan ustaša nije bio fašist, nego je to bio nacionalno oslobodilački pokret. Bio je to pokret s oružjem u ruci – ne više samo politička borba. Politička borba napuštena je kad su Srbi poubijali hrvatske zastupnike u beogradskom parlamentu – tada je budući poglavnik dr. Ante Pavelić shvatio da Hrvati mogu samo oružjem izboriti svoju slobodu i svoj opstanak. Slijedom toga mladi su svećenici, kao i fra Vlade Pavlov, simpatizirali ustaški pokret i bili protivnici Partije koja je bila protuhrvatska. Hrvatski su komunisti na zahtjev Moskve i međunarodnog internacionalizma rušili hrvatsku državu i borili se za ponovno porobljavanje Hrvata u novoj Jugoslaviji. One komuniste koji su nešto osjećali za Hrvatsku, sami su brzo smaknuli ili ušutkali. Hrvatski se komunisti nisu nikada borili za komunističku Hrvatsku; i da su se borili, ne bi im uspjelo, jer je hrvatsko biće katoličko, Božje, i crveni zmaj ga ne može uništiti. Bili su nam nacionalno-egzistencijalni protivnici. Sve što je hrvatsko, zatirali su. Komunistički pokret u Hrvatskoj nije bio socijalistički niti je imao osobine radničkoga pokreta, već je bio pokret totalitarnog ateizma.“