Brgulje (Molat), 7.2.1901. – 8.3.1943.
Školska sestra franjevka, 42 godine
Domaći partizani je okrutno mučili, a zatim ubili objesivši je o stoljetnu maslinu
Rođena je 7. veljače 1901. u Brguljama na otoku Molatu, od oca Nikole i majke Marije, rod. Maraš. Kao 24-godišnja djevojka otišla je u zadarski samostan benediktinki Sv. Marije, a u jesen iste godine prešla je klarisama u samostan Sv. Antuna na Rabu, gdje je provela 15 godina. Iz Raba je 1939. prešla Školskim sestrama sv. Franje u Split. Ondje je ostala par mjeseci, a poslije toga odlazi u Čitluk, gdje se također zadržava par mjeseci i zatim odlazi u Maribor. Zbog ratne opasnosti ubrzo napušta Maribor i vraća se u rodne Brgulje. Partizani su je objesili 8. ožujka 1943. godine.
Izvješće don Rozaria Šutrina o č.s. Agnezi donosimo u cijelosti:
“Među malobrojnim redovnicama otoka Molata (Zadarska nadbiskupija) ističe se zauzetim životom i mučeničkom smrti časna sestra Agneza Petroša. Od rane mladosti želi, premda potječe iz imućne obitelji, posvetiti svoj život Bogu u redovničkom staležu, slijedeći siromašnog i poniznog Isusa, Sina Djevičina. Provedbom agrarne reforme 1939. godine, rapski samostan, koji je imao posjede i primao prihode od kmetova, osta bez zemlje. Da bi osigurao nove redovite prihode, samostan otvori žensku obrtnu, domaćinsku školu. Uz ostalo, u njoj se uče ručni radovi, šivanje, pletenje… 1938. Agneza se veoma angažirala u radu škole jer je 1938. u Mariboru naučila strojno pletenje. K tome, davala je srednjoškolskoj mladeži pouke iz talijanskog jezika. Godine 1936. samostan je prešao u posjed franjevki mariborske provincije. Iz Raba prelazi s. Agneza 1939. g. među školske sestre franjevke u Split, na Lovret, i poslije par mjeseci u Čitluk gdje njeguje bolesnike. Početkom 1940. je opet u Mariboru. Međutim, kako je vihor Drugog svjetskog rata počeo harati Europom i osjetio se u kraljevskoj Jugoslaviji, zbog ratne opasnosti, a na nagovor bratov, s. Agneza odluči napustiti Maribor. I preko Raba skloni se u kasnu jesen 1940. na Molat, u rodne Brgulje. Tamo je kanila dočekati završetak rata i povratiti se u mariborski samostan, kako je obećala svojoj poglavarici. U Brguljama živi povučeno u rodnom domu i uz kućne poslove brine se za mjesnu crkvu u kojoj nedjeljom sviranjem uveličava misno slavlje. Bavi se i pletenjem čarapa, šalova i pulovera svima koji joj se obrate za uslugu. Tako i talijanskim vojnicima koji su imali svoju vojarnu u Molatu. Budući da je s njima znala progovoriti na talijanskom, neoprostivo se zamjerila šačici mjesnih partizana, mladim skojevcima. Teško je oklevetaše i proglasiše doušnikom i suradnikom fašističkog okupatora. Zaprijetiše joj smrću. I na karnevalski utorak, 8. ožujka 1943. godine, u kasne večernje sate dođoše po nju domaći partizani te je prisilno odvedoše u obližnji šumarak Laz. Ukućanima zaprijetiše smrću iziđe li tko izvan kuće. Pred smrt su je okrutno mučili, razmrskali joj čeljust, izbili zube… Sljedećeg jutra nađoše je ukućani obješenu o stoljetnu maslinu. Imala je još živa brata i dvije sestre. Vjerni je mještani dostojanstveno ispratiše na mjesno groblje te kršćanski pokopaše uz pratnju i molitve župnika don Eugena Šutrina 10. ožujka 1943. godine. I njega će isti crveni drugovi po završetku rata umoriti sa dva revolverska metka u glavu 26. studenog 1945. godine. Tako je okrutnom zločinačkom rukom ugašen život jedne vrijedne i kreposne žene, velikodušne i nadarene redovnice, u naponu snage i volje da vjerno služi nebeskom zaručniku u braći ljudima. Tek je bila navršila 42. godinu života. Brat naše mučenice, gospodin Celestin Petroša iz Brgulja, također nam je dao izvješće koje je jednako izvješću don Rozaria Šutrina i u kojemu ističe kako su partizani s. Agnezu mučili, kako su joj odrezali uši i nos i na kraju je objesili o smokvu. Taj je događaj prouzročio razdor među mještanima jer su neki bili na strani partizana. Ipak, unatoč tome što je to bilo malo selo, u kojem su se partizani mogli na prste izbrojati, nitko od mještana nije htio reci nijedno ime. Razumije se da nikad nitko nije osuđen za ovo okrutno ubojstvo s. Agneze, kao što nitko nikada nije osuđen niti za jedno ubojstvo ova 663 mučenika Hrvatskog naroda.”
“Doći ću k Tebi u radosti velikoj: kao zaručnica u svome nakitu; u bijeloj odjeći svadbenog pira. Zemlja se već kiti proljećem, A ja čeznem za Tvojim dvorima. I nije me strah Tvoga suda. Zar da se bojim onoga koga ljubim?”
s. Mariju od Presv. Srca